Dragutin Parčić je u Zadru 1873. godine objavio gramatiku hrvatskoga jezika na talijanskom jeziku: "GRAMMATICA DELLA LINGUA SLAVA (ILLIRICA)". Nakon detaljne morfologije drugi je dio gramatike (str. 117-184) posvetio sintaksi. Građu je podijelio na tri dijela: Concordanza (Slaganje), Uso e Reggimento (Poraba i djelovanje) i Costruzione (Poredanje rieči). U radu se predstavlja prvi dio sintakse - Slaganje, a naglasak je na sintaktičkim razlikama između hrvatskoga i talijanskoga jezika, kako ih je Parčić uočio. Između ostalih, to su slavenski i partitivni genitiv te posebnosti u slaganju kao posljedica postojanja dvojine. Ovima i nekim drugim sintaktičkim posebnostima Parčić nalazi objašnjenja u dijakroniji, npr. prilozima ljetos, zimus, jesenas, odnosno ljeti i zimi. Izravne su sintaktostilističke napomene rijetke, kao npr. uporaba sintagmi tipa put putovati u poeziji ili pojašnjenja uz red riječi u rečenici. Ovom gramatikom Parčić normi nudi i neke sintaktičke značajke koje sljedeći gramatičari neće više normirati, kao npr. uporabu supina uz glagole kretanja. Parčićeva se sintaksa analizira u kontekstu povijesti hrvatskih sintaktičkih opisa.

hrvatski jezik; talijanski jezik; jezikoslovlje; gramatika; sintaksa; Antun Dragutin Parčić