Potkraj 19. stoljeće inovacijski se materijal novogramatičara počinje iscrpljivati. Indukcijsku paradigmu koju su oni zastupali, praćenu historicizmom, pozitivizmom, evolucionizmom i psihologizmom, zamijenila je u prvoj četvrtini 20. stoljeća nova lingvistička paradigma koju nazivamo strukturalizmom, odnosno verifikacionizmom. U smislu strukturalističkih koncepcija prirodni jezik je smatran takvim bićem (sustavom znakova) koje postoji neovisno o čovjeku, s jedne strane u mentalnoj sferi govornika raspolaže značajnom autonomijom, a s druge pak postoji i neovisno o njoj. Uspostavljanje odnosa između jezika i govornika prvi je inicirao N. Chomsky preusmjeravajući zanimanje lingvista, u okviru generativne, tj. falsifikacijske paradigme, s jezičnog korpusa na ispitivanje tzv. jezične kompetencije. Tek se u najnovije vrijeme sve veće zanimanje znanstvenika okreće prema kognitivnoj ulozi jezika, tj. funkciji jezika koju ima u ukupnom mentalnom sklopu čovjeka. U kognitivnoj teoriji jezika važnu ulogu igra pojam znanja. Znanje tumače skoro isključivo sadržajem različitih govornih, odnosno pisanih jezičnih izraza. To tumačenje međutim možemo okvalificirati kao grešku ontologijskog tipa. Autor dokazuje da je znanje takvo svojstvo koje nismo u mogućnosti nikome predati i zato ljudi koriste jezike, zato ih iznalaze. U okviru interakcije ljudi predaju jedni drugima signale koji zamjenjuju znanje, više ili manje adekvatne jezične znakove. Jezični znak u komunikacijskom procesu može biti samo u ulozi funkcije prizvanog simbola. Znanje možemo rekonstruirati, stvoriti samo na osnovi poznatih informacija.

prirodni jezik; lingvističke paradigme; indukcija; strukturalizam; generativizam; kognitivizam; jezični govornik; jezična kompetencija; jezični znak; prizvani simbol; znanje; značenje; funkcija; komunikacija