U uvodnom dijelu rasprave objašnjava se značenje letka kao tiskarske publikacije koja se zahvaljujući svojoj popularnosti vremenom razvila u zaseban pučkoknjiževni žanr. Pučki letak, kao rani oblik novina, bio je sastavnim dijelom široko rasprostranjenog pučkog štiva, omiljenog u svim građanskim krugovima. Budući da se riječko građanstvo pretežno služilo talijanskim jezikom među domaćim tiskovinama pojavljivali su se tijekom XIX. stoljeća ponajviše tekstovi na talijanskom jeziku. U isto doba tiskali su se i prigodni listovi na latinskom, hrvatskom i ponekad na njemačkom jeziku. Razvoj riječkog letka s prigodnim versificiranim tekstom moguće je pratiti još od početka XIX. stoljeća. U prvosiječanjskom broju novina Eco del Litorale ungarico iz 1846. pojavljuje se deset zasebnih letaka s prigodnim novogodišnjim stihovima na talijanskom jeziku. Riječ je o zanimljivom i dosad neobrađenom korpusu letaka, te se autor u članku pozabavio njihovim sadržajem, izgledom, autorima/naručiteljima, adresatima i općim društvenim kontekstom u kome su nastali. Donosi se i jedan primjer kasnijeg hrvatskog versificiranog letka. Usprkos svojoj vrlo skromnoj ili tek neznatnoj umjetničkoj vrijednosti, ovi leci predstavljaju značajan kulturno-povijesni i književni spomenik, svjedočeći o duhu jednog vremena, građanskoj kulturi i njenim običajima.

Rijeka; devetnaesto stoljeće; talijanski jezik; hrvatski jezik; latinski jezik; njemački jezik; pučki letak; pučka književnost