Pojam ´hrvatski´ se u ovome se izlaganju promatra unutar ruskoga konteksta, odnosno konteksta ruske državne politike, internetske i znanstvene literature (uključujući i sveučilišnu, nepisanu, situaciju). Ruska znanstvena literatura pojam hrvatski gotovo isključivo vezuje uz pojam srpski u kovanicama srpskohrvatski (serbo-horvatskij, serbskohorvatskij). Za takav stav u periodu devedesetih godina prošloga stoljeća postoji politička opravdanost, no stav je to predstavljen i u literaturi 21. stoljeća. Pitanje je, istovremeno, političko, jezično i sociološko – koji je razlog takvoga konteksta u koji se smješta hrvatski jezik sada, kada za takav način predstavljanja hrvatskoga jezika nema argumenata, osobito ako je, primjerice, slovačkomu, politički utemeljeno i jezično opravdano, dopuštena samosvojnost u odnosu na češki, ukrajinskomu (nekad maloruskomu) – u odnosu na ruski, ili uvjerljivije – u odnosu na bjeloruski kojemu se, kao književnomu jeziku, početak smješta tek u 1905. godinu. Naziv hrvatski samostalno se, i u novijim udžbenicima, veže uz pojam tla, države, nacije, ali ne i jezika. I, premda se, zbog političke situacije danas, priznaje potreba postojanja hrvatskoga jezika bez srpskoga odraza u ogledalu, termin srpskohrvatski ostaje. Stoga se ovaj rad, kroz povijesni pregled, osvrće na odnos ruske filologije 19., 20. i 21. stoljeća prema hrvatskomu jeziku, uključujući i donositelje hrvatskoga jezika na rusko tlo – Jurja Križanića i Vatroslava Jagića.

pojam hrvatski; ruski kontekst; znanstveni materijal