U ovome radu predstavljamo dijakronijsku i sinkronijsku analizu konstrukcija s uzdižućim predikatima (engl. raising predicates) i konstrukcija s ekstrapozicijom u povijesnoj bazi Brown Corpus i suvremenijoj English Web Corpus 2015. Počinjemo utvrđivanjem dviju dijakronijskih činjenica: 1. uzdižuće (engl. raising) konstrukcije koriste se puno češće od semantički ekvivalentnih inačica s ekstrapozicijom, i 2. distribucija uzdižućih konstrukcija i ekstrapozicije – prilično iznimno u usporedbi s drugim strukturama koje dopuštaju varijaciju finitno/nefinitno – dijakronijski je dosljedna od početka 20. stoljeća sve do 2015. godine. Ovu jedinstvenu dijakronijsku distribuciju potom dopunjavamo analizom suvremenijega korpusa koja pokazuje da izborom između ovih dviju semantički ekvivalentnih konstrukcija upravljaju različiti strukturalni čimbenici svojstveni svakoj od njih. Konkretno, pokazujemo da se uzdižuća konstrukcija često koristi kao relativna rečenica, dok se inačica s ekstrapozicijom u toj sintaktičkoj ulozi rijetko javlja. Nasuprot tomu pokazujemo da se istaknut čimbenik u korist ekstrapozicije odnosi na oznaku niječnosti koja se podjednako često smješta i u glavnu i u uklopljenu rečenicu u slučaju konstrukcije s ekstrapozicijom, nasuprot uzdižuće inčice u kojoj se oznaka niječnosti javlja gotovo isključivo u glavnoj rečenici. Konačno, pokazujemo da konstrukcije s ekstrapozicijom češće sadrže modalne glagole u glavnoj rečenici nego li uzdižuće inačice te tu opservaciju povezujemo s idejom da je rečenična struktura konstrukcija s ekstrapozicijom strukturalno prikladnija za izražavanje nesigurnosti/uvjetnosti.

nefinitne rečenice; ekstrapozicija; uzdizanje; korpusna lingvistika; formalna lingvistika; dijakronija