U ovom se radu raspravlja o podrijetlu i razvitku pravila za razlučivanje roda, po kojemu je predikatni pridjev muškoga roda kad se slaže s više subjekata od kojih barem jedan označava mušku osobu. Osim u hrvatskome, takvo pravilo o zadanoj sročnosti postoji ili je postojalo i u drugim slavenskim jezicima, kao i u baltijskim jezicima, koji su slavenskima genetski najbliži. Nadalje se pokazuje da većina suvremenih i starih indoeuropskih jezika ima isto takvo pravilo o zadanoj sročnosti, a u onima gdje takvo pravilo izostaje (npr. u germanskim jezicima) postoji povijesno objašnjenje za to. U hetitskom jeziku, koji čuva najstarije stanje sustava roda pripisivo ranoindoeuropskome prajeziku (razlikuju se samo opći i srednji rod, a ženskoga roda nema), zadana je sročnost s imenicom općega roda. Na temelju suvremenih spoznaja o razvitku kategorije roda u indoeuropskome pokazuje se da je pravilo o zadanoj sročnosti u muškome rodu nastalo iz pravila o zadanoj sročnosti u općem rodu zbog toga što su nastavci koji pokazuju sročnost na pridjevima i zamjenicama muškoga roda postali od ranoindoeuropskih nastavaka općega roda.