U radu se skicira moguće područje preklapanja stilistike i pragmatike kako bi se oblikovao novi hermeneutički model za interpretaciju lirskoga teksta. Na početku se nude osnovne infomacije o pragmatici kao disciplini, njezinim začetnicima (H. P. Griceu i J. L. Austinu) i temeljnim konceptima (deiksi i govornim činovima) iz kojih se derivira opća teza o performativnosti književnoga diskurza (Sh. Felman) s kojom je povezana i performativna hipoteza na kojoj se ustrojava lirska komunikacija (S. Levin). U središnjem dijelu rada nudi se pragmastilističko čitanje pjesme Kad mi svega bude dosta Ivana Slamniga. Pjesmu se najprije smješta u kontekst Slamnigova lirskog opusa te krugovaške poetike, a potom se izdvajaju i opisuju njezina osnovna stilska obilježja: prividna „lakoća” i komunikativnost, utjecaj ‘kolokvijalnog’ stila, uredna i simetrična kompozicija, metrički i versifikacijski postupci (trohejski osmerac, leoninska rima, izosilabičnost). Teza od koje analiza polazi jest da pjesma, koja se na prvi pogled čini pristupačnom i razumljivom, iz pragmastilističke perspektive izgleda bitno drukčije: njezina se „lakoća” pokazuje kao iluzija jer lirski subjekt specifičnim jezičnim i stilskim izborima (govornim činovima komisivima, specifičnom upotrebom deikse, foričkim odnosima i glagolskim vremenima) otežava (čak opstruira) lirsku komunikaciju. Interpretacija je stoga ponajviše usredotočena na autoreferencijalnost i performativnost Slamnigova pjesničkog diskurza nasuprot tradicionalnim konstativnim interpretacijama zaokupljenima dešifriranjem tekstualnih značenja.

pragmatika; stilistika; deiksa; govorni činovi; lirska pjesma; Ivan Slamnig