U popularizaciji je kulta crne Madone Trsatske odnosno Loretske bila ključna uloga feudalnih gospodara Frankopana. Njezino je štovanje osobiti izraz zadobilo u 17. st. u Elegiji Frana II. Krste Frankopana Tržačkoga, kojega su na naslovnici II. latinsko-talijanskoga izdanja Divoto pianto (Loreto, 1794) priređivači titulirali grofom Trsatskim (Perpetuo Conte di Tersatto), a kako bi se istaknula veza između roda Frankopana i Trsatskoga svetišta. Osobiti je prilog radu potvrda o postojanju sačuvanoga primjerka prvoga izdanja Elegije: Franciscus Christophorus comes de Frangipanibus, Querimoniae piae (Macerata, 1656), koja je dosad bila poznata jedino prema prijepisu i prijevodu tiskanom u 18. stoljeću. Postojanje prvotiska moguće jedina Frankopanova za života tiskanoga djela potvrđeno je 2018. godine u Italiji (Recanati, Biblioteca diocesana p. C. Benedettucci; Perugia, Biblioteca Comunale Augusta).

Frankopani, B. Kašić, F. Glavinić, Trsat, Loreto, crna Madona, franjevci, Blaženi plač