Kritička je literatura, baveći se korpusom narativnih tekstova u razdoblju hrvatske književne moderne, isticala modernost u romanima Laž (1905.) Rudolfa Kolarića Kišura, Karikature (1908.) Mije Radoševića i Isušena kaljuža (1906.-1909., objavljena 1957.) Janka Polića Kamova koja se očituje ponajprije u njihovom predmetnotematskom sloju. U ovom se članku pozornost usmjerava na strategije posredovanja priče jer, pored već isticanih novina, prisutni su inovativni postupci i na planu književnih konvencija na kojima djelo počiva. To je vidljivo u problematiziranju odnosa književnosti (jezika) i zbilje (stvarnosti), zatim u pitanju referencijalnosti teksta i sposobnosti književnosti da kazuje/prikazuje. Razmatrajući problem naracije, tj. govoreći o fokalizaciji i prenošenju govora/misli likova uočava se kogzistencija fokalizacije (kroz lik) - pri čemu je česta upotreba neupravnog govora, slobodnog neupravnog govora i unutarnjeg monologa - i prisutnosti sveznajućeg pripovjedača.

narativna tehnika; roman; hrvatska književnost; Janko Polić Kamov; Mijo Radošević; Rudolf Kolarić Kišur