Osim propadanja plemstva, prikaz školovanja seoskoga djeteta u gradu i dijadni odnos selo-grad ključne su tema kako hrvatskoga tako i svjetskoga realizma. Hrvatski realisti, kao i njihovi europski suvremenici, bili su fascinirani gradskim prostorom premda je pretežno oslikavan kao negativan pol u kojem prevladavaju nasilje, iskorijenjenost, pokvarenost i moralna trulež, dok je selo mjesto povratka tradiciji i temeljnim životnim vrijednostima. U radu se gradski prostor nastoji iščitati kao psihički entitet, a antagonizam između sela i grada predstavlja sukob između frojdovskih načela zbiljnosti i ugode. Između ovako postavljenih odnosa Ivica Kičmanović neprestano balansira u nastojanju da od naivnoga seoskoga djeteta postane obrazovani građanin, pri čemu se urbani prostor ostvaruje kao svojevrsno nesvjesno koje kroz figuru fatalne žene označava povratak potisnutoga.

grad; nesvjesno; želja; represija; fatalna žena; načelo ugode; načelo stvarnosti