Interpretativna se pozornost usmjerava na prostor u stihovanom djelu Kolo gorah iliti pozdrav veseli prastaromu i veleslavnomu od Požege gradu i velenarodnim njegovim vilam pjesnika franjevca Ota Šijakovića (Ilok, 1823. – Bač, 1878.), napisanom i izvedenom 1851. u Požegi, a tiskom objavljenom 1862. u Zagrebu. Kako pozdrav pripada postupcima društvenoga ophođenja, najprije se Kolo gorah promatra kao govorni čin prema teoriji Johna Austina. Analizirajući ideologematski sloj s osloncem na ruske semiotičare Lotmana i Toporova, potvrđuje se kako krajolik posjeduje sposobnost postati znakom za nešto te kao književni prostor može izraziti neprostorne odnose, oblikovati društvene, političke i ideološke aspekte svjetonazora. Budući da je pejsaž u Kolu gorah književno oblikovan kao idealizirani i nacionalni prostor, analiza je usmjerena na uklopljenost toga djela u književnost hrvatskoga romantizma i njegovu ulogu u nacionalno-integracijskim procesima XIX. stoljeća. S uporištem u teorijama nacije i nacionalizma Benedicta Andersona, Erica Hobsbawma i Anthonya D. Smitha, uloga promatrana djela u oblikovanju nacionalnoga identiteta analizirana je kroz osnovna tematska područja: kolektivna prošlost, sadašnjost i budućnost, zajednički prostor, zajednička kultura i nacionalni čovjek. Premda se referira na konkretne geografske lokacije i požeško gorje, književni prostor u Kolu gorah idiličan je te Oto Šijaković u nj upisuje povijesnu i kulturnu dimenziju, političke ideale i svjetonazorna uvjerenja, potom ga spiritualizira unošenjem mitoloških bića i promatranjem kao djela Božje objave. U oblikovanju književnoga prostora primijenio je idealizaciju na vremenskoj osi sa slavnom prošlošću, lijepom sadašnjošću i sretnom budućnošću te na društvenoj razini s pozitivnim ljudima u idealnoj državnoj i crkvenoj zajednici.

Oto Šijaković; književni prostor; krajolik; nacionalno-integracijski proces; romantizam