Uz primjenu imagološke analitičke metode, a na temelju Kanižlićeva kontroverzističkog djela Kamen pravi smutnje velike (Osijek, 1780), rad se bavi fenomenom konstituiranja konfesionalnog (katoličkog) identiteta i (pravoslavnog) alteriteta kao središnjeg dijela problematike. S obzirom na to da je u imagološkoj analizi vrlo važan društveno-povijesni kontekst rad se, osim na književnopovijesnim, zasniva i na kulturnopovijesnim spoznajama. Konfesionalna se drugost stoga nastoji jasnije definirati analizom suodnosa autopredodžbi i heteropredodžbi na relaciji katolici – pravoslavci u 18. stoljeću, ponajprije na području Slavonije. Na temelju takve analize glavna je svrha rada otkriti kako se oblikuje vjerski identitet, odnosno kroz suodnos autopredodžbi i heteropredodžbi „(re)konstruirati” bipolarnost identitet vs. alteritet. Alteritet (drugost) poima se dakle kao konstitutivni i komplementarni pojam u odnosu na pojam identitet i ujedno se definira svojom suprotnošću i inferiornošću u odnosu na identitet. (Hall 2006: 357–374) Specifičnost istraživačkog predmeta u ovome su radu identitetske razlike – dva konfesionalna identiteta (katolički i pravoslavni) na istom političkom prostoru (Habsburške Monarhije). U radu se, također, nastoji obrazložiti zašto su pravoslavni Grci vrednovani izrazito negativno (kao glavni krivci za crkveni raskol), a pravoslavni Slaveni (atribuirani kao braća) dominantno pozitivno.

imagološka analitička metoda; konfesionalni (katolički) identitet i (pravoslavni) alteritet; Antun Kanižlić; hrvatska kontroverzistika u 18. stoljeću; pravoslavni kršćani (Grci i Slaveni)