U radu se pučkoj književnosti pristupa iz vizure kulturnoga pamćenja oslanjajući se ponajviše na teorijske uvide Jana i Aleide Assmann. Jan Assmann razlikuje dva modusa pamćenja: komunikacijsko i kulturalno (kulturno) pamćenje. Komunikacijsko se pamćenje odnosi na pamćenje grupe, generacijsko je (obuhvaća tri do četiri generacije) i ilustrirano ponajbolje modusom biografskoga sjećanja. S druge strane, kulturalno (kulturno) pamćenje uključuje čvrste točke prošlosti, visok stupanj institucionaliziranosti i ritualnosti te specijalizirane nositelje. U ovomu je radu pomnija analiza posvećena načinu na koji se u pučkim književnim tekstovima oblikuju čvrste točke prošlosti, odnosno simboličke figure na koje se pamćenje oslanja. Na primjerima pučkih pisaca Andrije Kačića Miošića i Luke Ilića Oriovčanina, uz osobite osvrte na predgovore Razgovoru ugodnom naroda slovinskoga (1756, 1759) i Lovorikama (1874; 1990), pokazuje se važnost kategorija istinitosti, pamćenja i povijesnosti kao ključnih odrednica pučke poetike. U osnovi je i Kačićeva i Oriovčaninova poetičkoga programa težnja da se znameniti povijesni događaji i osobe spase od zaborava. Pokazuje se u kojoj je mjeri pučka književnost „opterećena” pamćenjem, što se pamti (koji sadržaji, koja uporišna mjesta prošlosti ulaze u prostor pamćenja) i kako se osigurava pamćenje te tko je nositelj pamćenja u pučkim tekstovima, odnosno tko pamti. Pučki pisac diskurzivnim strategijama konstituira zajednicu koja se sjeća kao i sadržaje koje želi zadržati u pamćenju, poziva se na povijesnu istinu, iako i njegovu istinu možemo čitati fukoovski kao proizvod diskursa.

pučka književnost; kulturno pamćenje; istina; povijest; Andrija Kačić Miošić; Luka Ilić Oriovčanin