Hrvatska se glagolska fleksija obično opisuje na temelju svrstavanja glagola u morfološke vrste, čiji je broj različit ovisno o pristupu, pri čemu je kriterij u klasifikaciji prisutnost ili odsutnost supletivnosti (promjene) i tip supletivnosti promjene u glagolskoj osnovi. Načelno, jedan glagol pripada samo jednoj vrsti (paradigmi), no postoje glagoli koji pripadaju dvjema vrstama, dakle, imaju dva paralelna niza osnova. Kod takvih se glagola nasuprot jednomu infinitivnom obliku nalaze dva prezentska u svim ćelijama (engl. cells) unutar vrste, to jest javlja se tzv. morfološko preobilje (engl. overabundance, Thornton 2012). Pritom je jedna od tih dviju paradigmi vrsta s kategorijskom supletivnošću (engl. categorial suppletion). Prezentska osnova vrste s kategorijskom supletivnošću ima veću fonološku udaljenost (engl. phonological distance) od infinitivne osnove nego prezentska osnova druge vrste. Drugim riječima, u oblikovanju prezentske osnove jedna je vrsta više, a druga manje transparentna. U uporabi se jedna vrsta uvijek češće rabi od druge, dakle, jedni oblici konkuriraju drugima. Ovim se istraživanjem nastoji prikazati preobilje oblika kod dvovrsnih glagola te odrediti može li se „natjecanje” između dvaju paralelnih oblika objasniti njihovom tendencijom da se priklone jednoj vrsti (koja bi se mogla smatrati prototipnom zbog čestotnosti i transparentnosti) ili drugim čimbenicima, točnije, fonološkom udaljenošću između dviju paradigama dvovrsnih glagola. Iz različitih je vrela – nekoliko rječnika hrvatskoga jezika i korpusa – izdvojeno više od 90 dvovrsnih glagola (u osnovnom obliku, a u prefigiranom kad nema osnovnoga). Otprilike ih je polovica potvrđena i u rječnicima i u nekom od korpusa. Ima i onih čija se dvovrsnost potvrđuje samo u korpusima, i to uglavnom u hrWaC-u. Ti glagoli u analizi čine zasebnu skupinu. Dok su neki dvovrsni glagoli češći u svojoj nesupletivnoj (transparentnijoj) vrsti, ostali pokazuju suprotno, što govori da na konkurenciju između dvaju oblika ne utječe samo pojednostavljenje paradigme. Kao predskazivači preferencije glagola prema jednoj ili drugoj vrsti promatrana su dva čimbenika: čestota i fonološka udaljenost. Ukupna je čestota glagola mjerena u najvećem dostupnom korpusu, hrWaC-u, pretragom lema. Fonološka je udaljenost za svaki glagol izračunata s pomoću Levenshteinove udaljenosti (Levenshtein 1965) na osnovi triju operacija: umetanja, brisanja i zamjene, kako je opisano u literaturi (Sanders and Chin 2009). Pokazalo se da je samo fonološka udaljenost čimbenik koji predviđa izbor vrste. Što je manja fonološka udaljenost između oblika dviju vrsta dvovrsnih glagola, to će se oni češće pojavljivati u oblicima transparentnije vrste. Rezultati upućuju na dva zaključka. Prvo, idu u prilog teoriji prirodne morfologije, po kojoj su neprirodne jezične pojave (uključujući supletivnost) češće u flektivnim jezicima. Nadalje, potvrđuju tvrdnju (Dressler 1999) da izrazito flektivni jezici često nemaju ili imaju tek slabi prototipni obrazac među konkurentskim morfološkim obrascima. Treba reći da u okviru ovoga teorijskoga okvira supletivnost spada među najmanje transparentne i prema tome najneprirodnije pojave (slaba je supletivnost samo jednu razinu niže na ljestvici u odnosu na jaku). To upućuje na pretpostavku da će se glagoli s većom fonološkom udaljenošću češće pojaviti u nesupletivnoj vrsti od glagola s manjom fonološkom udaljenošću, no dobiveni rezultati pokazuju suprotnu tendenciju. S obzirom na relativno malu količinu objašnjene varijance morat će se razmotriti dodatni čimbenici da bi se opisala varijabilnost u preferenciji dvovrsnih glagola. Potencijalni su kandidati čestota vrste, broj glagola po vrsti, čestota unutar ćelije, utjecaj fonotaktike i slično. Noviji se pristupi fonološkoj udaljenosti služe razlikovnim obilježjima fonema kao jedinicama u određivanju udaljenosti između dvaju dijelova (npr. Sanders i Chin 2009). Takva bi preciznija analiza mogla doprinijeti objašnjenju navedene pojave.

preobilje oblika; morfološko natjecanje; glagolska fleksija; supletivnost; fonološka udaljenost; hrvatski jezik