Rad se bavi mogućnostima postkolonijalnog čitanja Desničina romana Zimsko ljetovanje i posljedicama takvog čitanja za odnose u sistemu. U središtu je pitanje što proučavanje povijesti nacionalne književnosti može dobiti/izgubiti ako se ovaj roman, osim genealoški upisano, pokuša čitati iz perspektive postkolonijalnog pisma? Riječ je o romanu napisanom u vremenu „prekida sa soc-realističkom paradigmom” te se često isticala njegova modernost, ali i nedovoljna individualizacija, odnosno daljnje inzistiranje na kolektivu kao agensu. To je, navodno, prekinuto tek u romanu Proljeća Ivana Galeba. Ovdje se tvrdi da je originalnost Desničina izraza ne samo najavljena, nego i ostvarena u prvom romanu. Njegovo čitanje oslonjeno na metodologiju postkolonijalne teorije otvara mogućnost interpretacije romana u obliku najave nekih drugih kasnijih djela, a roman stavlja uz bok Andrićevim „ratnim romanima”, kao onim iskaznim paradigmama koje otvaraju mogućnosti preispitivanja prostora, vremenskih zjevova i pitanja kolektivnih sukoba kao odnosa subalternih lokalnih drugih prema prevladavajućim obrascima upisivanja pro-zapadnih modaliteta individualističkog modernističkog pristupa. Ovaj rad nastavlja se na neka ranija čitanja u sličnom ključu (Dukić, Brajović) ali, za razliku od imagoloških upisa (Dukić) ili komparatističkih lociranja naracije nacije (Brajović), ovdje se u središte postavlja problem odnosa kanona i ovakvog podrivačkog rukopisa i to ne samo u dijakronijskoj perspektivi nego i u problematiziranju metodologije pristupa tekstovima poslijeratnog modernizma kao političke i ideološki markirane diskurzivne popudbine književnog polja.

postkolonijalni pristup; dekonstruiranje modernističke genealogije; subalterni u većinskom diskursu; logocentričnost i fonocentričnost; Vladan Desnica; Zimsko ljetovanje; podrivanje sustava i ideologijskih stereotipa