Ivo Andrić je pisac koji je svoj ispripovijedani svijet smjestio u 'međuprostor' dodirivanja nekoliko različitih identitetskih 'čvrstih' obrazaca. U sredinama koje su podložne čvrstim, jednoobraznim dijakronijskim uokvirivanjima unutar vlastita niza, bilo je mnogo pokušaja da se ovog autora svrsta u određenu kategoriju i pridoda mu se atribut 'srpskog', 'hrvatskog' ili 'bošnjačkog' pisca, kojega bi se, tako smjestilo unutar određene književne dijakronije. Andrić je, međutim, stvorio poziciju nepripadanja koju je prakticirao i izvan teksta, životom u mnogim gradovima, izjavama i svjetonazorom koji je uokvirio poetiku njegovih tekstova. Tako je otvorio prostor hibridizacije identiteta, postkolonijalnog propitivanja drugog i kritičke valorizacije 'čvrstih mjesta' strukturiranja sustava. Pitanje tog identiteta promatra se ovdje u odnosu na slične pojave unutar anglo-keltskih književnosti i postokolonijalne kritike, te se kao teorijska osnova nameće knjiga Homija Bhabhe Lokacija kulture u kojoj se upravo raspravlja o ovakvom tipu 'pozicioniranja između'.

Ivo Andrić; postkolonijalna kritika; identitet; korpus; kanon; komparativna analiza; identitetski obrasci