Teorijska postavka prema kojoj komunikacijske potrebe potiču razvitak (novih) gramatičkih kategorija propituje se u ovome radu na paradigmi demonstrativa u hrvatskome jeziku. U prvome su dijelu rada predstavljene teorijske postavke koje istražuju čin pokazne geste iz perspektive razvojne psihologije, usvajanja jezika te kognitivno-jezičnih univerzalija. Središnja je teza da je pokazna gesta primarni komunikacijski uvjet i alat, bez (usvajanja) kojega nema sposobnosti paralelnoga fokusiranja pažnje (govornika i sugovornika) na referentne objekte, odnosno nema temeljnoga preduvjeta za uspješnu komunikaciju. Promatra se i poveznica između pokazne geste i dijeljene pažnje (engl. shared attention) s jedne strane, te demonstrativa kao temeljnih ‘usmjernih riječi’ (usp. Diessel, 2006) s druge. Drugi je dio rada analitičke prirode, a njegov je središnji cilj sistematizacija kompleksne paradigme demonstrativa (od pokaznih zamjenica, preko pokaznih pridjeva i priloga, sve do čestica) u hrvatskome jeziku. Predlaže se moguća konstrukcija takva kontinuuma za hrvatski jezik koji od pokazne geste vodi do „usmjernih riječi”, pri čemu se dobiveni niz povezuje s referencijalnim (identifikacijskim), modifikacijskim (kvalifikacijskim), te predikativnim (informativnim) segmentima jezika.

demonstrativi; gramatikalizacija; univerzalije; kognitivna semantika