Poslovice su minijaturne strukture koje u sažetom obliku iznose zaokruženu misao, kontekstualno uključenu, ali opet univerzalnu. Kao govorni čin one su specifične – poslovicom se iznosi misao koja vrijedi za sve: dolazi od mnoštva pojedinaca koji su proživjeli isto i čije se iskustvo saželo u određenu poslovicu, a iznosi se u konkretnoj situaciji u kojoj sudjeluju govornik i sugovornik. Po svojoj strukturi poslovice su uglavnom izjavne rečenice, ali su i svojevrsni citati, strukture koje govornik preuzima kao gotove uklapajući ih u konkretan trenutak. U ovom radu analiziraju se gramatička i značenjska obilježja subjekta u poslovicama. U sintaktičkoj analizi izdvajaju se temeljne rečenične strukture u svakoj poslovici, odnosno njezin predikat i pripadajući subjekt. Subjekt se u rečenici promatra kao nositelj radnje i njime se može uspostaviti direktna veza između govornika, sugovornika i situacije, ali je često, s obzirom na tendenciju k univerzalnosti poslovica, govornik prikriven iza općih istina: iako govornik u konkretnoj situaciji upućuje sugovorniku neku misao, njegovo osobno iskustvo i on sam kao kazivač u drugom su planu u odnosu na opće vrijednosti poslovice koju je izrekao.

poslovice; subjekt; sintaktička analiza; značenjska obilježja