Rad teži demistifikaciji i denaturalizaciji ideje o nepristranoj književnopovijesnoj sistematizaciji problematizirajući je kao jednu od temeljnih fikcija na kojoj se zasnivaju kako velika priča nacionalnog identiteta, tako i velika priča homogene i kontinuirane nacionalne književnosti. Zbog toga se Ježićev model povijesti književnosti ovdje raščlanjuje iz novohistoričke perspektive koja razotkriva nemogućnost postizanja ideala objektivnosti u historiografijskom žanru. U radu se ističe činjenica da nema nevinog čitanja i da se iza svake interpretacije kriju interesni taktički ciljevi opisivanja polja (Certeau). Povijesti književnosti su, s jedne strane, svojim fikcionalnim narativnim strategijama srodne umjetničkim tekstovima, a s druge, baš kao i ostale diskurzivne prakse, zauzimaju određeno mjesto u polju kulturalnih vrijednosti. Analiza pokazuje da je to slučaj i s Ježićevom Hrvatskom književnošću: njezina je tema, između ostalog, oblikovana društveno prihvatljivim vrijednostima, a “objektivistički” historiografski prikaz nužno otklizava u subjektivističku fikcionalizaciju.

književna povijest; novi historizam/poetika kulture; poetika politike; povijesnost tekstova; tekstualnost povijesti; narativni i fikcionalni elementi; vrijednosti, predrasude i ideološki imperativi povjesničara