Uljudnost je moguće iskazati neverbalno, verbalno ili udruživanjem verbalnih i neverbalnih znakova primjenom različitih strategija u pisanoj podjednako kao i u usmenoj (izravnoj i neizravnoj) komunikaciji. Temelji teorije uljudnosti u lingvističkome smislu postavljeni su djelima Robin T. Lakoff u 70-im te Penelope Brown i Stevena Levinsona u 80-im godinama 20. stoljeća. Nadalje s pojmom i fenomenom verbalne, tj. jezične uljudnosti povezana je pragmatička kompetencija, koja je jedna od temeljnih sastavnica komunikacijske kompetencije, a odnosi se na vladanje izborom odgovarajućih oblika izričaja u različitim jezičnim situacijama. Budući da pripada pragmatičkim pojavama, uljudnost se ostvaruje kroz funkciju i društveno značenje jezičnih struktura. Upravo stoga teorija (jezične) uljudnosti uvelike je usmjerena, uz ostalo, i na tipologiju jezičnih sredstava koja u pojedinim jezicima služe za iskazivanje uljudnosti. U radu se analiziraju sredstva i postupci koji se upotrebljavaju za iskazivanje uljudnosti u hrvatskome jeziku, a koji uspostavljaju odnos prema morfološkoj i sintaktičkoj razini jezičnoga opisa. U tome se smislu u hrvatskome jeziku uočavaju mehanizmi za provedbu pojedinih strategija uljudnosti, kao što su: izbor glagolskih oblika (npr. u svrhu deimperativizacije iskaza i sl.), izbor morfoloških i tvorbenih sredstava (npr. uporaba ličnih zamjenica, osobito u pseudoparemiološkim konstrukcijama, te povratno‑posvojne zamjenice; uporaba deminutiva), izbor među sintaktičkim preoblikama (npr. uporaba interogativnih rečenica, deverbalizacija) i općenito sintaktičkim konstrukcijama, osobito s obzirom na različitost između sintakse rečenice i sintakse iskaza. Usto što analiza morfoloških i sintaktičkih sredstava za iskazivanje uljudnosti pridonosi razvoju teorije uljudnosti, ona može istodobno pridonijeti i potpunijem opisu pojedinih gramatičkih kategorija u različitim priručnicima.

uljudnost; komunikacijska kompetencija; pragmatička kompetencija; morfološka i sintaktička sredstva; tipologija