U tekstu se nastoje pretražiti dodirne točke i dinamizam novopovijesnoga i genealogijskoga romana na primjeru Berenikine kose. U prvom dijelu prati se i prepričava mjesto povijesti/historije te povijesnoga vremena u nekih paradigmatskih filozofsko-antropoloških učenja. Između pretpostavki o ukupnosti svjetonazornih odrednica piščevih iz kojih se može izvesti i stav o povijesti u samome romanu Berenikina kosa i onoga mišljenja koje brani estetsku tvorevinu kao autonomnu, neponovljivu i nesvodivu na opće piščeva misaonoga univerzuma, - nastojalo se tražiti "srednji" put, ma koliko bio nesustavan. Potom, prepričava se kako se Fabrijevo djelo reflektira u književnoj kritici i najnovijim rekapitulacijama hrvatske postmoderne književnosti. Temeljitiji, sustavniji odjek uslijedit će tek devedesetih godina što držimo određenim književnokritičkim zaostajanjem. Još je, primjerice, u poznatoj i autoritativnoj Povijesti hrvatske književnosti Ive Frangeša iz 1987. godine p(r)omaknut u "završnu napomenu" zbirnoga tipa ... zbog obilja građe i unutrašnjih proporcija takvoga djela, po riječima samoga autora. Nadalje, u proznome tkivu Berenikine kose pronalaze se točke prijelaza ka svetome, udaljenome i slućenome. Drži ih se epifanijskim/hijerofanijskim izomorfima svjetla i nade naspram izomorfa tame i besmisla povijesti. Epifanijska utopija u Berenikinoj kosi nadaje sa kao strategija utišavanja tragizma vježbanja života.