Dragutin Lerman (1863-1918) počeo je davne 1888. godine voditi afričke dnevnike. To je otprilike i vrijeme Veberova Puta u Carigrad. Lerman je minuciozno zapisivao punih osam godina sve što je kao istraživač-autodidakt i postromantičarski zanesenjak držao važnim za Europljane, ali i negroafrikance. Etnološko-antropološki pristupi i muzeologija te Zlata Kolarić-Kišur romansiranom Lermanovom biografijom izrazili su svoj pijetet spram njegova djela. Kojoj vrsti putopisnog dijarizma pripadaju rani (afrički) i kasni kreševski zapisci? Premda je Lermanov opus nevelik, je li on svojim opusom toliko minoran da ga s pravom nema u kronološkim tablicama, udžbeničkim rekapitulacijama hrvatske putopisne proze? Index nominorum putopisnih pionira između Nemčića i Matoša ga ne poznaje. Znači li to da mu odričemo literarnu gestu iako je Matko Peić upravo u Lermana naziva "eruptivnom"? Može li se kazati da smo zatomili mjesto prvoga hrvatskoga afrikanista u kontekstu hrvatske putopisne književnosti s početka 20. stoljeća?