Interpunkcijska se pravila mogu zasnivati na trima načelima: strukturnom, semantičkom (ili logičko-semantičkom) te ritmo-melodijskom. Kako se ona međusobno ne isključuju, ne može se govoriti o čistom tipu interpunkcije, već samo o pretežitosti pojedinog načela u kojoj pravopisnoj normi. U razvoju se hrvatske pravopisne norme zamjećuje izrazitije skretanje prema semantičkoj interpunkciji (nazivanoj još "slobodnom" ili "logičkom") posebice nakon 60-ih godina našega stoljeća. Izrazitije je zanimanje za taj tip interpunkcije potaknuto ne samo činjenicom njezine prevlasti u današnjoj hrvatskoj pravopisnoj normi već osobito njezinom utemeljenošću na komunikacijskim, u prvom redu smisaonim zakonitostima teksta, pa odatle i iskaza (a ne rečenice čija je struktura polazištem strukturnoj interpunkciji). U tome se, ali i u povezanosti semantičke interpunkcije s ritmo-melodijskom nastoje naći razlozi relativne stabilnosti toga dijela naše pravopisne norme.