"Nezaobilazan je kada se radi o jezičnoj kulturi. Bez njega kao produžetka refleksa samoodržanja, kao načela reda i suvislosti, zapravo je i ne može biti, pa su čistunstvo u tome smislu i jezična kultura upravo sinonimi." (Radoslav Katičič) U prilogu se govori o pojmu jezičnoga purizma i njegovim oblicima. U purizmu se obično predmnijeva isključivost; u prvi se plan stavljaju njegove negativne konotacije i smatra ga se nepoželjnom pojavom. Purizam međutim ima i pozitivno lice jer je u mnogim razdobljima bio čimbenik očuvanja jezičnoga identiteta i poticajno djelovao pokrećući latentne jezične mogućnosti u stvaranju vlastitih izraza za izvan jezične inovacije. U članku se prikazuju purističke tendencije u nekim europskim jezicima i u povijesti hrvatskoga jezika i to u odnosu na inojezične utjecaje i u odnosu na činjenice hrvatskoga jezika -na kajkavizme i čakavizme. Elementarni purizam proizlazi iz naravi jezične norme i zato je više ili manje pratilac svakoga standardnog jezika. Pozitivan lik purizma nije u otporu prema posuđenicama, već prije svega u njegovom poticaju da vlastitim osposobljavanjem jezik ne preuzima gotova tuđa rješenja, nego stvara vlastite izraze. Hrvatski je jezik tradicionalno purističan, ali nije ksenofobičan. Purizam se u hrvatskome jeziku temelji na tradicionalno izgrađivanom vrijednosnom sustavu i osjetljivosti za funkcionalno i stilističko raslojavanje.