U članku se raspravlja o modalitetima nove strategije riječi u kratkoj prozi kojom je stvarana od šezdesetih do osamdesetih godina dvadesetoga stoljeća postmodernistička fomiacija u hrvatskoj književnosti. Argumentira se tvrdnja o sve dominantnijem metaforičkom načinu pisanja koji je proizvod specifičnoga stvaralačkog odnosa prema stvarnosti i postmodernistički oblikovanim postupcima u djelima Nenada Šepića, Gorana Tribusona, Pavla Pavličića, Stjepana Čuića i Dubravke Ugrešić. Temeljnim odlikama takvoga načina pisanja smatramo pored metaforizacije i simbolizacije strah od značenja riječi, slutnju mogućega postojanja nekodificiranih komunikacijskih modela, kritički odnos prema dominantnoj političkoj ideologiji te oblikovni ludizam kojim se podjednako relativizira značaj književne prakse i društvene stvarnosti.