Preispitujući ukorijenjenost hrvatskoga pretežito na fonološkome načelu utemeljena pravopisa, nužno se taj i takav pravopis dovodi u vezu sa srpskim, također uglavnom fonološkim pravopisom. Pritom se nastoji upozoriti na dvoje: fonološko pravopisno načelo nalazi svoje potvrde i u hrvatskoj predvukovskoj tradiciji, te hrvatski se fonološki pravopis umnogome razlikuje od srpskog. Naime, iako se hrvatska i srpska pravopisna tradicija dobrim dijelom preklapaju – i jedna su i druga u svojoj osnovi fonološke - one se i razlikuju upravo s obzirom na zastupljenost morfonološkoga. Štoviše, ni izravni pokušaji ujednačavanja tih dviju pravopisnih normi (hrvatski i srpski pravopisi priređeni prema Pravopisnom uputstvu iz 1929. te novosadski pravopis iz 1960) nisu te razlike uspjeli trajnije zatrti.