U prosincu je 1908. godine Giuseppe Prezzolini pokrenuo u Firenci novi časopis "La Voce". U tom uglednu tjedniku, koji se bavio kulturnom i obrazovnom problematikom, surađivali su najeminentniji talijanski in¬telektualci onoga vremena: Giovanni Papini, Benedetto Croce, Ardengo Soffici, Giovanni Gentile, Giuseppe Lombardo-Radice, Gaetano Salvemini, Ugo Guido Mondolfo, Scipio Slataper i dr. Tijekom 1909. na stranicama su se tog firentinskog časopisa pojavili i dopisi mlade riječke učiteljice i pedagoške teoretičarke Gemme Harasim, pod naslovom Lettere da Fiume. Objavila je ukupno četiri pisma u kojima raspravlja o političkim i kulturnim prilikama Rijeke toga doba. Treba imati na umu da je Gemma Harasim već prije toga privukla veliku pažnju talijanske kulturne javnosti djelom Sull'insegnamento della lingua materna, o kome su pohvalno pisali Guido Mazzoni i sam Benedetto Croce, te brojni drugi kritičari. U svom se rodnom gradu Gemma Harasim nije isticala samo iznimnom darovitošću predavača, nego i kao napredan javni djelatnik. Bila je suradnica mjesečnika "La Vedetta", član upravnog odbora Circolo Letterario i organizator zapaženih kulturnih priredbi. Godine 1908. održala je, primjerice, vrlo uspjelo javno predavanje Dante e Il mare u dvorani riječke Filharmonije. U tom ozračju nastaju i njezina Pisma. Ona su zapravo pokušaj razumijevanja složene riječke situacije izvan uzanih okvira općinske politike i retoričkog nacionalizma, u skladu s potrebama novoga vremena. Iako su napisana još u osvit ovoga stoljeća, Pisma se Gemme Harasim odlikuju upravo začudnom aktualnošću. Jer, sve ono što je ona tako lucidno predostjetila obistinilo se kasnije u dobro nam poznatim tragičnim riječkim zbivanjima ili se čak događa i danas. Dakako, u izmijenjenoj konstelaciji društvenih i političkih odnosa. Ovaj je prijevod popraćen kraćim biografskim profilom Gemme Harasim i usputnim komentarima prof. Lucia Lombardo-Radicea, autoričina sina. (I.L.)