Jezikoslovac Marćel (Marcel) Kušar u hrvatskoj je filologiji poznat po zapaženoj dijalektološkoj istraživačkoj djelatnosti, ali i po radovima iz područja standardnojezične problematike: najčešće se spominje u vezi s počecima suvremene hrvatske pravopisne norme. Teorijsko‑metodološka uporišta Kušarova jezikoslovnog rada moguće je analizirati s obzirom na dvije tematske okosnice koje se pojavljuju kao konstanta u hrvatskome jezikoslovlju 19. stoljeća, a na kojima počiva i suvremena hrvatska standardnojezična koncepcija te, konkretnije, metodologija pravopisnoga normiranja: (1) odnos narječja/ dijalekta i standardnoga jezika, (2) odnos ortoepije i ortografije. Pritom se otkriva Kušarova povezanost s tradicijom hrvatske književnojezične misli (u prvome redu s učenjima zagrebačke filološke škole), a s druge istodobno i otvorenost prema lingvističkim pogledima koji su se sve jasnije profilirali potkraj 19. stoljeća.

Marćel (Marcel) Kušar; standardni jezik; književni jezik; pravopis; 19. stoljeće