Jezične se značajke mijenjaju tijekom vremena, neke manje, a neke više, neke sporije, a neke brže. Stoga je nužno promotriti sintaktičke raznolikosti u dijakroniji i sinkroniji. Premda je svaki pravni dokument dio jezične statičnosti pa ga vidimo kao jedan sinkronijski režanj, cjeloviti pristup nizu dokumenata u vremenu (odnosno takvome nizu sinkronijskih režnjeva) omogućava utvrđivanje dinamičnosti jezičnih pojava, a koji se može interpretirati s dijakronijskoga motrišta. Analiza je napravljena na primjeru pravnih tekstova od srednjega vijeka (počevši od Vinodolskoga zakona iz 1288. godine) i ranoga novovjekovlja (sa statutima i urbarima) preko 19. stoljeća (s postavljanjem suvremenih zakonskih modela) do naših dana. Izdvajaju se sljedeće tri pojave: sastav predikata, mjesto atributa u imenskim skupinama i čestotnost pojedinih rečeničnih tipova. Rezultati pokazuju da su u predikatima ranije prevladavali imperativ, prezent i kondicional, dok su danas uobičajeni prezent i futur, da postpozicija atributa, iako je u starijim tekstovima češća, nije pravilo, te da su najčešće pogodbene i subjektne rečenice, što danas također nije slučaj.

sintaksa; sinkronija; dijakronija; sintaktička raznolikost; dinamičnost; pravni tekst; hrvatski jezik