Najzanimljivijim se od rečeničnih znakova (razgodaka) nalazi zarez, između ostaloga zato jer se na temelju pravila o njegovu pisanju može zaključivati o zastupljenosti interpunkcijskih načela - strukturnog, semantičkog i ritmo-melodijskog - u određenoj pravopisnoj normi. U hrvatskim se pravopisnim knjigama od 1892. do 1994. godine uočavaju znatnije promjene i to u korist semantičke interpunkcije. Potom se, na temelju primjera iz odabranog korpusa, pokušalo suditi i o pravopisnom uzusu: stječe se dojam da je on prilično vjerno slijedio propisivanu normu. Razlozi tome mogu biti u činjenici da se interpunkcija nikada i ne zasniva isključivo na jednom načelu, pa mijene norme nisu bile takve da bi dovodile u pitanje nečiju pismenost, ali i u »logičnosti« semantičke (»slobodne«) interpunkcije i njezinoj vezi s ritmo-melodijskom. Zahvaljujući tome devedesetih se godina našega stoljeća i može govoriti o priličnoj stabilnosti ovoga dijela hrvatske pravopisne norme.