Polazeći od pretpostavke da je prostor univerzalni kognitivni primitiv, ili, bolje rečeno, a priori oblik intuicije, u ovom se radu pažnja usmjerava na prostorne prijedloge i glagolske prefikse u hrvatskome jeziku. Promatrajući te jezične elemente sa stajališta kognitivne lingvistike, u radu se analizira uporaba konstrukcije prefigirani glagol kretanja + prijedložni izraz, pri čemu prefiks i prijedlog imaju isti leksički oblik (npr. pretrčati preko ceste). Pri pokušaju razlikovanja semantičkih sastavnica leksikaliziranih u prefiksu nasuprot onima leksikaliziranima u prijedlogu, ukratko se predstavljaju rezultati dvaju istraživanja čiji je cilj bio ispitati intuiciju izvornih govornika hrvatskoga jezika pri semantičkoj interpretaciji rečenica koje omogućuju alternaciju između prefigiranih glagola i prijedložnih izraza kao jedne mogućnosti te prefigiranih glagola koji uza se vežu (ne)izravni objekt (npr. pretrčati preko ceste nasuprot pretrčati cestu) kao druge mogućnosti. Rezultati upućuju na zaključak da su prostorni elementi (put) u prethodno spomenutom uzorku leksikalizirani upravo u prijedlogu, dok su elementi prostornoga značenja u najmanjoj mjeri izrečeni prefiksom, kojemu je primarna funkcija izricanje komponente glagolskoga vida (ili, prema Vendlerovoj terminologiji, komponente Aktionsarta).

jezik prostora; prijedlozi; glagolski prefiksi; glagoli kretanja; kognitivna semantika